Epski opširna

Priča o ženi koja je jednom možda pala sa smokve

Anno domini 2013.

Želite znati nešto o meni? Širok je pojam – nešto. Što me određuje, o čemu sanjam, ako sanjam, čemu se nadam, ako se nadam. U svakom ljudskom biću živi najmanje jedan stranac. Hoću li ih ikad upoznati ostaje za vidjeti.

Sigurno je da sam ponosni samomrzac. Samomrzac – riječ koja pokriva prostor između samokritika i mizantropa. Svaki pošten samokritičar mora priznati da unatoč svim naporima, čini pogreške koje se teško mogu opravdati ikakvim argumentima. Međutim samo će fanatik ili nastran čovjek pristati na mizantropiju.

Rodila sam se kao vrlo mlada i kako je to bilo vrlo davno, a i traumatično iskustvo, moja svijest je u potpunosti blokirala taj važan, da ne kažem presudan događaj mog života. Kada sam i sama postala majka, vidjela sam te oči koje prvi put vide svijet i svu mudrost postojanja u njima. Vidjela sam tu još nepokrivenu dušu i oćutjela čast koja je iskazana svijetu tim činom dolaska, i tada se sjetila, na nekoj neizrecivoj razini, i svog dolaska, ali svrha mi je i dalje ostala strana.

fig-1542871_640Prvo sjećanje! To bi bilo kad sam imala negdje dvije godine i pala sa drugog kata i ostala visjeti na smokvi. Sjećam se leta, uzbuđujućeg i konačnog istovremeno. Kasnije sam si godinama postavljala pitanje tko je posadio tu smokvu, ima li providnost veze s time, postoji li mjesto gdje se sve unaprijed zna?! Ni danas nemam odgovor, tek uvjerenje, ali što uvjerenje vrijedi? Tek još jedna zvijezda na noćnom nebu, ništa više!

the-little-match-girl

Prva slikovnica! Djevojčica sa žigicama. Odabir moje starije sestre. Dobar ili loš? Reći ću hrabro – dobar! Iako sam ostatak djetinjstva za koje nisam sigurna kada je i je li završilo, provela pokušavajući uskladiti ta dva oprečna stava. Suosjećanje i humanost protiv razuma i samoodrživosti. Velika je to dilema za mlad mozak. Za iskusniji je daleko lakše; na sva usta se pozivaj na pravdu i poštenje, ali grabi sve što se ugrabiti dade i hrabro gazi preko leševa. Jednostavno.

Prve knjige! Priče iz grčke mitologije! Gutala sam sve što se u staroj Grčkoj napisalo, potpuno uvjerena da je sve to živa istina i da samo glupi ljudi misle da je sve to izmišljeno. S visoka sam gledala nevjernike iznenađena njihovom neukošću i neprihvaćanjem mogućnosti postojanja hrabrih ratnika i moćnih bogova, kao da svijet može uopće funkcionirati bez hrabrosti i čuda. U sebi sam se smijala danu kad će se bogovi opet pojaviti i onda će biti bum i tres i vidjet će onda kako sam ja bila pametna cijelo vrijeme. Onda će me izabrati za kraljicu svijeta, pa ću ja svojim kraljevskim ovlastima ukinuti sve siročiće sa žigicama i uništiti svo oružje svijeta tako da se opet bore samo junaci kojima je oklop iskovao Hefest. Pa ćemo onda vidjeti tko mi neće posuditi gumicu, stoka jedna!

narrative-794978_640

Moj srednji vijek sam provela u svom vlastitom benediktinskom samostanu čitajući bez reda knjige iz sestrine biblioteke. Malo Balzaca, malo Šenoe, malo Hessea, nešto više Huxleya. Našao je svoje mjesto i Marques, onda nazad na Puškina, pa Bayrona, onda Jesenjin ( da mi je uloviti onog gada koji je utopio kučiće, majku mu!), onda onaj Krleža sa rečenicama koje bi mogle opasati Zemlju na ekvatoru. Je li taj čovjek čuo za točku ostaje nepoznanica, ali je sigurno da je bio ovisnik o zarezima, čiju svrhu, zaista, ne mogu, istinski, stvarno, pojmiti, u bilo kojem, pisanom, tekstu. Malo Dostojevskog nek’ se nađe ( zamislite izraz lica djeteta od četrnaest godina kad počne čitati „Zapise iz mrtvog doma“!). Sve te pisane tvrdnje i izjave lebdjele su mojom glavom, pa se umorne smjestile gdje su stigle i gdje je bilo mjesta. Kasnije sam morala nanovo čitati sve te riječi, kako bih probala shvatiti značenje. Naravno cmoljila sam na Malog princa, jer je to bilo u modi, ljutila se zbog Kapetana pješčanog spruda (ali u sebi, jer to nije bilo u modi).

Novo doba mog života, revolucija, novi poredak! To bi bilo kad sam shvatila da već 10 godina bolujem od multiple skleroze i da mi baš i zbilja neće proći! Netko kao ja može ostati samo zabezeknut takvim bezobrazlukom od strane svojih vlastitih antitijela. Odakle im ta nastrana ideja da napadaju organizam čija propast znači i njihovu propast? Zaključujem da su moja antitijela previše gledala televiziju i ugledala se na ljudski rod u organiziranom pokušaju samouništenja. Više ne dam antitijelima da gledaju televiziju. Kad se počnu ponašati normalno, možemo razgovarati, ali samo o primjerenom sadržaju.

helpNemojte me krivo shvatiti. Mogu ja biti tragičar. Drama mi je u krvi. Sve je to na kraju ipak samo teatar. Naučila sam i sve prave fraze u mom benedi ktinskom samostanu od velikana. Znam udariti u žicu posvemašnje tuge. Čemu? Čovjek voli tugovati. To mu daje važnost u inače besmislenom životu. Jesam li cinik?

No dobro! Po mojim uvjerenjima ništa ne dolazi slučajno, a vi ste, samo tako osvanuli u mom svijetu. Imam li što reći? Pa to je diskutabilno, zar ne? Sasvim je sigurno da želim upoznati stranca u sebi. Znam da živi u tišini duboko zakopan, a opet sveprisutan kao sjena neopipljiv, ali i neumoljiv. Čujem kraljicu svijeta moga djetinjstva kako se zadovoljno smije. Samomrzac piše još jednu recku u korist oholosti! U mojoj glavi je vječni dernek.

Prva tema , nažalost ili na sreću, jer buđenja su bolna baš kao i rađanja, se sama nameće. Obzirom na bolest koju imam za koju nema lijeka, ni pomoći, nađoh se okićena građanskim neposluhom. Naime, dokazano je da indijska konoplja pomaže kod ovog, a i mnogih drugih oboljenja. Probala sam se obratiti Ministarstvu zdravlja, da mi nabave lijek – ništa, da mi nabave sirovinu da si sama probam napraviti lijek – ništa, molila sam dozvolu da sama posadim biljke kako bih mogla napraviti lijek – ništa!

Prvo što mi je palo na pamet nakon svih tih odbijanja jest slijedeće: kako je postalo prihvatljivo da ako lijek nije izašao iz tvornice pilulica, onda ljudi jednostavno moraju umrijeti, jer ljudi umiru i što sad? U kojem trenutku sam ja postala vlasništvo države i gdje je na meni deklaracija robe, kad sam već roba? Kada je to moja država zaključila da sam ja maloumna, pa da mi ona mora biti skrbnik u svakoj odluci? Gdje je nestalo pravo izbora svakog pojedinca, ako je pojedinac spreman preuzeti odgovornost za svoje postupke?

Tako vam ja posadih indijsku konoplju i prijavih se sama policiji. Moja parola “Bolje ilegalno živ, nego legalno mrtav!” je sad već poslovična i naravno korištena u svakojake svrhe. Ne, to ne znači da smijete opljačkati banku da bi si kupili lijek u Holandiji! Smisao te izjave je da živjeti u ropstvu nije prihvatljiva opcija. Ali prihvatit ću odgovornost, jer nisam elaborirala, smatrajući to suvišnim.

Samomrzac može ovdje udariti recku za naivnost! U mojim godinama?! Sramota!

svemirOva priča je išla svojim tokom i sad smo tu gdje jesmo, što znači da na proljeće opet sadim. Međutim važno je shvatiti više aspekata ove priče. Hrvatska je zemlja u teškoj krizi i dugovima. Ujedno je druga zemlja u svijetu po kvaliteti uvjeta za uzgoj indijske konoplje. Kako sada stvari stoje, indijska i/ili industrijska konoplja nude velike mogućnosti Hrvatskoj, da si olakša položaj. Zdravstvo bi u nekoj mjeri moglo odahnuti, i novac koji daju za moje kortikosteroide bi se mogao pametnije upotrijebiti. Opća legalizacija postavlja pitanje odgovornosti pojedinca. Na sve to se povlači i pitanje demistifikacije ove biljke kao “okota samog Belzebuba”. Muškatni oraščić je halucinogen, ali ga se može kupiti u svakoj trgovini. Ovdje je puno posla, jer kontradiktornih informacija ima more jedno. I uvijek se vraćamo na pitanje odgovornosti pojedinca prema sebi, prema svojem neposrednom okruženju i prema društvu općenito. Mogu reći da ja nisam toliko ZA legalizaciju konoplje u nekoj od mogućih varijanti, koliko sam PROTIV zabijanja glave u pijesak, što je opći trend.

Druga tema se opet nekako sama nameće. Moji prozori su okrenuti na jug. Od svitanja do sumraka tuče sunce, ljeti i zimi. Kad zazviždi bura ne smijem iz kuće da me ne odnese, budući da sam sva nikakva. Pitanje: zašto plaćam struju? Zašto Hrvatska kupuje struju? Zašto se za instaliranje solarnih kolektora mora platiti tisuće eura za razne dozvole i projekte, a onda se ne smije višak struje pokloniti susjedu, nego se mora prodati Hrvatskoj elektroprivredi po nekoj smiješnoj cijeni, kako bi mom susjedu naplatili duplo?

Ako je Hrvatska zemlja koja je izuzetno bogata vodom, za slučaj da sumnjate evo jedan mali primjer

zašto tu vodu ne flaširamo i prodajemo onima koji je nemaju dovoljno i time omogućimo besplatnu vodu za naše građane?
O organskom uzgoju se nešto malo govori u nas, ali o permakulturi gotovo ništa. Zašto? Permakultura sama po sebi rješava probleme izrabljivanja tla i zahtijeva ekološku svjesnost koja uključuje brigu o cijelom ekosustavu uključujući životinje koje su (žalosno da se to mora naglasiti) neizostavan dio zdravog ekosustava.

Potaknuti ljude da ( zar opet?) počnu razmišljati o sebi kao dijelu Zemlje, a ne kao da su slučajni posjetitelji iste, postaje gotovo pa nasušna potreba. Razmjena umjesto kupnje i prodaje! Zbrinjavanje otpada na lokalnoj razini! Edukacija mladih od vrtićke dobi na dalje o prednosti i potrebi odgovornog odnosa prema okolišu i prirodi! Zemlji prijeti ozbiljna katastrofa zbog emisije štetnih plinova i zagađenja na svim razinama, ipak odlučili smo o tome razmišljati sutra. Nema sutra, dragi moji! Već je jučer! Dakle, opet se vraćamo na vađenje glava iz pijeska!
Treća tema ima velike veze sa mojom prvom slikovnicom. Ako netko još ovo čita onda zna na što mislim, a ako je ovo štivo ostalo zaboravljeno na nekom stolu, onda mi ne preostaje drugo nego biti „glas vapajućeg u pustinji“. Svojevremeno sam bila ponosna na sebe što mogu po potrebi, baš kao Evgenij, izbaciti mudru izreku na latinskom. „Lupus in fabula!“ je jedna od njih. Danas se stidim te gluposti.

Samomrzac slavi još jednu pobjedu. Danas mislim da je bitno na glas reći „Čovjek je čovjeku brat!“

Dobro, sad kratka pauza da se u miru od srca ismijete.

Eto! Možemo li sada nastaviti?

Odrastao čovjek je uvelike već formiran i njegove je navike i uvjerenja teško promijeniti. Ipak sva ta uvjerenja i navike uglavnom proizlaze iz osjećaja nedoraslosti i straha od otuđenja. Na žalost, svako forsiranje prihvaćenih uvjerenja uvijek rezultira još većim otuđenjem i strahom. Kako to promijeniti? Vrlo malim, jedva primjetnim pomicanjem perspektive pojedinca. Nalik je na kroćenje životinja bez nasilja, bez šibe. Dobro je na svaku bezumnu izjavu zapaliti jednu od žigica davno zaboravljene promrzle djevojčice. Kažu da je najviše samoubojstava upravo u blagdansko vrijeme. Nitko se tome ne čudi. To je, eto, tako! Tuđa nesreća u nama lako budi zluradost, jer umanjuje našu vlastitu nesreću. Sva sila dobrotvora baca se u akcije spašavanja staraca, invalida, teško bolesnih, obespravljenih, siromašnih, djece… No ništa nije trajno sem možda licemjerja. Cinik bi rekao nešto kao; „…i više se nije znalo tko je tu čovjek, a tko svinja.“

Naravno postoji tisuće rješenja. Treba samo pitati barba Googlea i eto u čas: meditacija, duhovna obnova, guru, mantra, joga, sve je u čovjekovoj moći ako je spreman. Poželi zdravlje i od sutra si zdrav, poželi milijune, eto ih. Predložila bih tim vjernicima da požele letjeti i da skoče sa zgrade, ali neću. Jer velika je tuga biti čovjek i biti tako sam u mnoštvu.

slika_mojih_misli

Možda je dosta samo stati na kratko! Zaustaviti se u vlastitoj tišini. Od vlastite tišine, veće buke nema pod kapom nebeskom! U toj tišini valja zapaliti onu žigicu i možda pogledati tom strancu u oči. Tu priča počinje.

Čovjek mora početi sagledavati stvari iz neke zdravije, a pod time mislim iskrenije perspektive. Naša povijest je tajna većini. Naša priroda – tabu tema. Naše sjećanje selektivno. Bez buđenja , koje kao i rađanje može biti bolno, pretvorit ćemo se u prah, pa neka nas otpušu vjetrovi. Možda bolje nismo ni zaslužili.

I sad, na kraju kad sve ovo pročitam znam da će Samomrzac organizirati party zajedno sa mojim antitijelima. Hvala bogovima da sam patološki optimist!

Minja Vuksan Dobran

2017-09-28T15:53:59+00:00

One Comment

  1. bire 3. kolovoza 2017. at 18:30 - Reply

    ?

Leave A Comment

one × 2 =

Epski opširna

Priča o ženi koja je jednom možda pala sa smokve

(više…)

2017-06-16T15:19:45+00:00

Leave A Comment

1 × 1 =