IMATI ILI BITI

Jasno mi je da sam od onih koji žele “Biti”. Mogu li to? Samo Biti! Znam li kako Biti?

 Anno Domini 2011.

Ja nisam aktivist. Ja se ne borim protiv ičega niti se borim za nešto što bi ikome trebalo išta značiti. Ja nisam najpametnija osoba na svijetu, nisam čak ni među uobičajeno pametnim. Nisam mudra ni dalekovidna. Nisam hrabra i sasvim sigurno nisam nikakav borac (osim možda za slatkiše i najbolju poziciju na kauču). Nikako ne tražim i ne želim ikakve sljedbenike, jer mi se sama riječ gadi. Ne zanimaju me politika i političari iz istog razloga, mada razumijem da još uvijek postoje ljudi koji misle da je svo zlo i svo dobro u politici (valjda kako se uzme ili nešto tomu slično). Postoje ljudi koji misle da treba ukazati na loše u društvu i cijenim njihove napore, samo ja nisam jedna od njih. Postoje ljudi koji se zdušno bore za prava potlačenih u svakom smislu i to su dobri ljudi, samo ja nisam jedna od njih.

Ja sam obična krčmarica. Još sam i supruga i majka, ako to išta znači. Žena od 42 godine, ne posebno lijepa i kao što rekoh ni posebno pametna. Volim čitati knjige, proučavati različite religije, mitove i legende. Volim prirodu i životinje. Volim ljude. Mislim da me ništa od navedenog ne izdvaja od velikog broja ljudi, a koji su po svemu bolji od mene.

Ja sam uz to i anarhist. Riječ anarhija dolazi od grčkog prefixa AN – bez, izostanak čega te riječi ARCHON – gospodar, vladar. Dakle anarhist je onaj BEZ GOSPODARA a ne bez pravila i odgovornosti. Anarhist je čovjek koji preuzima apsolutnu odgovornost za svoja dijela i nedijela.To hoće reći da ne prihvaćam i ne priznajem bilo čiju vlast nadamnom. Kad želimo naglasiti da je netko gol, znamo reći: “Gol k’o od majke rođen!”. Dakle i ja sam se tako rodila. Sa mnom iz maternice nije izletio ni rodni list, ni domovnica, niti sam imala istetoviran OIB ili JMBG. U trenutku rođenja prihvatila sam dva prirodna zakona. Jedan je da ću sasvim sigurno umrijeti. Drugi je da rođenjem preuzimam odgovornost za svoje tijelo, razum i duh, jednom riječju jedinstveno biće. Ta odgovornost uključuje vrlo jednostavno načelo, a to je dužnost da ću štititi svoje biće, odnosno svoje tijelo, razum i duh svim raspoloživim sredstvima dok ne ulazim u prava i slobode drugih ljudi.

Ponovimo!

Zakon I.
Moje vrijeme ovdje je ograničeno i neminovno završava smrću mojeg tijela.

Zakon II.
Dužna sam svim raspoloživim sredstvima štititi svoje tijelo, razum i duh sve dok time ne ulazim u prava i slobode drugih ljudi.

Dogodilo se da za zaštitu mog zdravlja trebam ulje (koncentrat) kanabisa. Da mi može pomoći kupus, vjerojatno nikada ne biste čuli za mene. Kako me nitko ne može ubijediti da trebam, iz valjda pristojnosti odustati od lijeka, a nije da nisu probali iako je takav prijedlog monstruozan sam po sebi, ja eto neću odustati. Ne priznajem načelo u kojem nadzor i brigu nad svojim tijelom, razumom i duhom trebam prepustiti bilo kome drugom, jer to je jedan od dva zakona na koja sam pristala rođenjem i nitko i ništa me neće omesti u izvršavanju te obveze (Sem mene same! – Izvikuje Samomrzac iz potaje).

Dakle shvatite jedino što je bitno kad sam ja u pitanju. Ja se ne borim ni za ni protiv ičega. Ja samo živim po prirodnim zakonima koji mi nalažu da se brinem o svojoj dobrobiti. Naravno da sam spremna pomoći bližnjima. Čovjek je društveno biće. Naravno da jesam i ubuduće ću pomagati onima kojima moja pomoć, ma kako neznatna bila, bude potrebna. Ali zaboravite nekakve ratove za i protiv. Ja samo živim svoj život po svojim pravilima, ništa više.

Možda se sada pitate zašto onda u opće pišem sve ovo. Iskreno, ne znam.Ali, ako bih baš morala pretpostaviti onda bih rekla da je za sve kriv patološki optimist u meni. Sve što želim jest ispričati jedan put od ropstva ka slobodi. Kad bolje razmislim sve mi se čini da od kad znam za sebe tražim tek ljude i ništa više. Bolest je samo ubrzala tu potragu, izvršila određeni pritisak. Dakle ima istine u onoj staroj: “Svako zlo – za neko dobro!” Ja eto samo želim da još netko shvati što to sloboda znači. Ništa više. Postoji samo jedno moranje, a to je smrt. To se eto mora – umrijeti. Sve drugo je stvar izbora. Moj izbor je ispuniti drugi zakon. Prirodni zakon. Božanski zakon, ako hoćete. Svi ti nametnuti napori kojima se većina ljudi dovodi do očaja, sukoba i/ili mržnje, meni ne samo da nisu prihvatljivi, nego mi nisu ni razumni.

Tako, dragi moji, ja ne očekujem išta od ikoga, ali od sebe očekujem sve. Zašto mislite da se smatram vođom ili da sam uopće kompetentna biti vođa? Shvatite! Ne pada mi na pamet biti bilo kakav i bilo čiji vođa! Slobodno je svakome da voli, mrzi, štiti, ubija, laže, krade i što god, samo molim mimo mene.

Sasvim je sigurno da mi je navika, nagon, što li već da redovito skačem s litice (možda zbog iskustva sa smokvom). Nije zato ni čudno što sam sva ovakva polomljena i invalidna, kako bi rekao Glokta ( “Prvi zakon” – Joe Abercrombie ) (Ovaj prvi zakon je nešto sasvim drugo od onoga gore navedenog).

Drugi krivac je sasvim sigurno “Djevojčica sa žigicama”.  Palim te žigice, jednu za drugom u nadi da će plamen potrajati. Ako to ne opisuje patologiju mog optimizma onda zaista ne znam što bih rekla. Kako vrijeme prolazi sve se više nalazim u očekivanju zadnje žigice, jer umorna sam od svijeta i od ljudi. Umorna sam od blata u kojem smo prisiljeni valjati se.

Ima vic koji mi se urezao u pamćenje: ” Čovjek umre i dođe pred Boga. Bog ga  tada upita: “I kako je bilo u raju?”. Vjerojatno ću tog trenutka moći odgovoriti samo jednom riječju: “Pakleno.” Nije ni važno. Ne znam postoji li Bog ili išta slično, išta više od ove bijedne egzistencije. Ne razumijem samu sebe. Što me pokreće? Zašto ovo pišem? Za što se ja to tu natežem sa pola svijeta? Koga je uopće briga? 

Proganja me Moumpassant sa svojom “Samoćom”. Bože moj, imala sam 14 godina kada sam je pročitala. Prerano! Daleko prerano.

A onda mi postaje jasno zašto mi je Diogen najdraži filozof. Pa tražio je Čovjeka! Što više itko može napraviti? Je li ga našao? Nekako sumnjam, ali ipak, on je bio filozof, a ja sam krčmarica, to mora imati neku težinu. Živjeti u bačvi. To bi nekako pokazivalo razliku između “biti” i “imati”. Shvaća li itko tu razliku? Shvaća li itko svo zlo koje je proizašlo iz odluke “Ja imam” umjesto “Ja jesam”?

Jasno mi je da sam od onih koji žele “Biti”. Mogu li to? Samo Biti! Znam li kako Biti? Svijet je prašina i ništa više. Ne treba mi prašina. Čemu služi prašina?

I naravno da se uvijek pojavi kao zla slutnja, kao ružno sjećanje ta stih. Taj prokleti, a opet obožavani stih: 

Samac ja sam, sam do Boga

Sad na svijetu: ko je kriv,

Da ne marim ni za koga,

Kad ni za me niko živ?

Naviko na tuđu hranu,

Znam da bi me za koj’ čas

Da se vratim k svomu stanu

Ugrizao i moj pas.

George Gordon Byron: Putovanje Childa Haralda

I sad čitam sve ovo i baš sam zamračila. A krenula sam puna optimizma. Još je jutro. Što nosi ovaj dan? Koliko udaraca? Koliko zgaženih nada? ” Hoće li vam smetati ako spustim zastore ( F.S. Fitzerald – “Blaga je noć”)

 Mislim da imam nekakvo neurološko oboljenje, jer ovo uopće nema smisla.
Minja Vuksan Dobran
2017-10-28T12:54:32+00:00

Leave A Comment

five × 1 =