INVALIDNOST U HRVATSKOJ

Raznolikosti je jako puno kako u jezicima kojim govorimo, boji koze, vjeri tako i u bolestima, no jedno je sigurno isto, svi imamo jedan prekrasan “alat” u sebi zovemo ga SRCE. I samo o vama ovisi koliko je to vaše srce veliko bez obzira na sve pa čak bez obzira imate li, kako se kaže 9 ili 99 godina.

Gledam sve te novinske članke vezane za osobe s invaliditetom i osobnom asistencijom nakon 65-te g. Čitam ih a srce mi se cijepa sto osobi toliko treba papirologije da bi dobio asistenta na barem 4 sata (oni najgori slučajevi na 8 sati)i onda im se jer su napunili 65 ukine ?!?!?.
Pa zar takve osobe nemaju pravo na neku pomoć, nazovimo to “desnom rukom”.
Zar mislite da su osobe s invaliditetom nebitno koje vrste žele biti zarobljene u svoja četiri zida bez mogućnosti pomoći da ugledaju svjetlo dana ( ne mislim na ono preko prozora već ono pravo dok se družite pored mora).
Zar mislite da se isti ne znaju smijati i veseliti bilo čemu pa makar to bilo zvuku vala koji udara u stijenu.
Zar mislite da osobe koje su ograničene ne zaslužuju posjete nekim kulturnim ustanovama jer eto sto će oni tamo… oni su bolesni i ne kuže ništa.
Zar mislite da bez obzira na invaliditet ne žele putovati i družiti se s ostatkom svijeta pa makar to bilo mjesto udaljeno i običnih 5 kilometara.
Zar stvarno mislite da OSOBE S INVALIDITETOM NE ZASLUŽUJU ŽIVJETI koliko toliko normalno.
Pokušajte malo “baciti” oko na vašeg člana obitelji, prijatelja,susjeda na kraju krajeva potpunog stranca s koliko muke se nekad trudi i muci popiti običnu čašu vode. 
Jeste li se pitali možda zašto neki izgledaju tako “super” danas i onda kao da nestanu  netragom bez obzira, na par dana i onda se opet pojave u ” super izdanju”. Jeste li se pitali zašto su se “sakrili”. 
Jeste li znali da ponekad toj istoj osobi treba dodat čašu vode, a ona nema snage ni mogućnosti da vam to na bilo koji način javi. Jeste li razmišljali ikad da to nije iz   neke ljutnje već zbog nemogućnosti komuniciranja. Još više, koliko ste puta vidjeli neku osobu i odmah pomislili,  krenut ću od najmlađih, vidi ga kako je neodgojen, razmažen, pijan, nadrogiran… kako se pravi gluh dok mu govorite nešto ili slijep dok mu pokazujete nešto ili.  pa što mu/joj se treba nacrtati,  napisati,  pokazati da bi razumio, i što ga ja znam što sve ne.
Vjerujte nije bas sve tako kako se čini. Raznolikosti je jako puno kako u jezicima kojim govorimo, boji koze, vjeri tako i u bolestima, no jedno je sigurno isto, svi imamo jedan prekrasan “alat” u sebi zovemo ga SRCE. I samo o vama ovisi koliko je to vaše srce veliko bez obzira na sve pa čak bez obzira imate li, kako se kaže 9 ili 99 godina.
Voljela bih kad bi,  neću reći svi, jer je to nemoguća misija, ali većina vas tako gledala,jer ako i jednom pomognete vama to neće biti nešto previše posla ( možda otići u trgovinu,po lijekove, pomoći skuhati, počistiti ili na kraju krajeva samo biti s osobom i popiti kavu nasmijati je, dati mu do znanja da ste tu), ali toj osobi će to  značiti da je osvojio čitav svijet.
A sad ću nešto poželjeti sebi… da se više smijem, da budem ona Lorry od prije, da mogu unatoč svemu napraviti ono sto sam naumila,a ne da mi treba ponekad i tjedan dana za to odraditi, da osobe znaju da nije odijelo koje čini osobu jer ovo moje je samo jako dobro skrojeno velikim trudom “krojača” da se ne vidi bol i nemoć  koju osjećam i koja utječe na moje najbliže koji zbog toga pate. Da moje lice krasi iskren osmijeh a ne onaj namješten. Da budem još aktivnija i ono najbitnije da mojoj obitelji budem mama i supruga koja će moći odraditi barem ono najosnovnije a ne da ….. neću nastaviti jer ne bi bilo dobro.
Budite ljubav za sebe i ostale i svijet oko Vas bit će ljepši i  bolji barem mrvicu.
Hvala vam sto razumijete različitosti iako su one ponekad nevidljive !

Lorena Lorry Buić

2019-04-04T19:43:46+00:00

Leave A Comment

one × two =