Jedna sekunda

Anno domini 2009.

Čemu, filozofski gledano, služe neizlječive bolesti od kojih se rijetko umire, samo se manje živi?

Sjedim u čekaonici privatne klinike i čekam nalaze MR za koje znam što će pokazati. Je li mi  ovo bilo potrebno? Zašto je potrebno znati išta na ovom svijetu? Čemu služe potvrde naših sumnji? Čine li nas dokazi pobjednicima?

Čekaonica izgleda vrlo moderno. Zidovi su ukrašeni umjetninama i, naravno plakatima sa blic – medicinskim savjetima. Sestre su ljubazne i profesionalne. Koja je korist svega toga kada rješenja nema?

Dolazi doktor neurolog. Djeluje simpatično što mi je daleko važnije od njegove stručnosti. Stručnost ovdje neće značiti ništa.

Poziva me u kancelariju. Tu smo dakle, nema uzmaka.

MR je pokazao aktivne lezije na desnoj  strani mozga. To bi ukratko značilo da je dijagnoza multipla skleroza. Dobri doktor pokušava, i zaista i uspijeva govoriti odmjerenim, čak utješnim tonom.

Čujem ja što mi govori. Nisam baš ni malo iznenađena. Očekivano. Dok on govori, stručno, umirujuće, gotovo hipnotički, sekunde prolaze. Tko bi rekao da sekunde tako dugo traju! Slike nahrupljuju u moju svijest. Erupcija sjećanja. Erupcija osjećaja, jer bez emocija ni jedno sjećanje nije vrijedno spomena.

Sekunda prva – Galebove stijene. Punta SV. Stipana. More. Miris šume poslije kiše. Izvor na Koritima. Poskok na Žbevnici.

Sekunda druga – Dečki su još mali, nisu spremi. Ne želim da itko zna. Ili želim? Ako želim, zašto želim? Zbog straha? Zbog potrebe za utjehom?  Zbog naglašavanja svoje različitosti? Zbog privlačenja pažnje? Zbog službenog opravdanja da odustanem od svega? Dečki su još mali, nisu spremni.

                                                 

Sekunda treća – Kakva je to idiotska bolest od koje boluješ i boluješ i boluješ, da bi na kraju možda poginuo u saobraćajnoj nesreći, potpuno ne vezano uz glupu bolest? Čemu, filozofski gledano, služe neizlječive bolesti od kojih se rijetko umire, samo se manje živi?

 

Sekunda četvrta – Primam informaciju iz usta dobrog doktora da postoje lijekovi koji olakšavaju simptome. Iako doktor to nije rekao sve mi se čini da govorimo o lijekovima koji su više – manje legalni steroidi, legalan kokain i legalni amfetamini. Od ovoga me zaista hvata panika.

Sekunda peta – Čovjek je smrtno biće. Čemu sva ta drama! Od čega? Zašto? Kakve to veze ima. Nije li život i onako samo skup doživljaja i uspomena.

Sekunda šesta – „Vila mu ne reče ništa. Zamahnu svojim tankim krilima i odleti u obližnji šumarak. Izvuče svoje malo zrcalce (ono što bijaše nalik na malo bešumno more) i pogleda se u nj, izvadi svoj čarobni štapić i pretvori se u vješticu.“ Luko Paljetak, Priča o dobroj vili

A glas dobrog doktora žubori jednolično preko oblutaka moje svijesti i poimanja. Tuga pruža svoje pipke oko moje duše gledajući njegov nemir, krivnju, nedostatnost koju sam sebi zamjera. Oh, zar ih ne uče da se distanciraju, da se ugase, da ne osjećaju…

Zahvaljujem dobrom doktoru na strpljenju. Nije da si imamo još bog zna što za reći i izlazim iz ordinacije, pa onda i iz klinike. Na ulici zaplačem. Ne znam zašto. Možda zbog tih tragičnih vijesti koje trebam sada ponoviti previše puta prevelikom broju ljudi. Primjećujem da boje više nisu iste kao da su presvučene tamnom sjenom Mordora. (J. R. R. Tolkien.”Gospodari prstenova”). 

Zelena je sada sivo-zelena, crvena je sivo-crvena, plava je sivo-plava… Boje koje vidimo u suton, tik prije noći. Lica prolaznika su mutna. Je li to zbog suza u očima ili još jedan od simptoma koji se pojavio netom nakon dijagnoze? Hm. Ljudski um je čudno igralište. Rekla bih prije da me ova vijest odijelila od ostatka svijeta i ostala sam zaglavljena u nekakvom međuprostoru između živih i mrtvih. Je li to neodlučnost? Hi-hi! “Krhkosti – ime ti je žena” – Hamlet (sin od Shakesperea, da ne duljimo).

Jesam li krhka? Nekako ne vjerujem, ili barem sama sebe već godinama uvjeravam da nisam ni blizu ikakvoj krhkosti. Ipak, čini mi se da sam se slomila…nekako… Nešto se potrgalo u meni… Je li to oštećenje duše koja se umorila od traženja svog smisla i mjesta u ovom našem svijetu, u realnosti koja neumoljivo zagušuje svaku želju za letom…

Ulazim u automobil gdje me ček naličje moje duše. Uvijek i zauvijek, tek smo jednakovanica u letu. Te plave oči (sada sivo-plave) čitaju činjenice s moga lica. Čitaju istinu. Bez riječi i objašnjenja ponovo plačem i opet ne znam zašto. Možda jer on to nije zaslužio. Slušam, doduše tek na pola utješne riječi. Prisjećam se da mi je Huxley u „Otoku“ rekao da upornim prepričavanjem traume ista gubi na snazi i prestaje biti trauma. Imam MS, imam MS, imam MS, imam MS, imam MS…Ne prolazi. Dobro, barem imam dovoljno vremena da ovo ponovim bezbroj puta. Ni živa, ni mrtva, u međuprostoru možda iznađem i neke prednosti tog ne života i ne smrti.

Vrijeme više nema isti smisao. Sad shvaćam da je vrijeme fiksno. Ne prolazi vrijeme, prolazimo mi i sve što jest na ovom svijetu, a vrijeme samo stoji i gleda sa malo interesa za našu opsjednutost prolaznošću.

I sad dolazim do tog imbecilnog pritiska „društva“, „civilizacijskih normi“, „moralnih načela“ i svih tih bljuvotina.

„Ne smiješ se predati!“

„Moraš se boriti!“

„Nada umire zadnja!“

„Bog je velik!“

Kome su, realno gledano upućene ove izjave? Meni kao savjet i podrška ili iznositeljima ovih i ovakvih tvrdnji; osjećaj sudjelovanja i sućuti.

Niti se predajem, niti se ne predajem. Ne borim se nego prihvaćam da je sada stvarnost druge boje. Nada možda umire zadnja, ali koliko znam za nadu je potreban živ čovjek, pa možemo zaključiti da ipak čovjek umire zadnji.

Bog jest velik i u svojoj veličini ne vidim razloga zašto bi se bavio baš samnom, pa i ako jest uključen u moju sudbinu onda je MS njegova ideja i vjerojatno ima svoje razloge.

Nekako mi se čini da je ovo početak nekog novog putovanja, prikupljanja novih iskustava, novih znanja. Više ne plačem. Priznajem malo me strah od nepoznatog, ali uvijek je bilo važno imati hrabrosti i skočiti s litice. To se još zove vjera. Odlučujem vjerovati u sebe i skočiti s litice. Barem leta radi ako ništa drugo!

  Minja Vuksan Dobran

2017-10-13T19:11:08+00:00

2 komentara

  1. Kristina 30. srpnja 2017. at 15:56 - Reply

    Pozdrav,
    zanimljivo mi je ovo dok dobiješ dijagnozu pa ti se svijet okrene i gledaš drukčije.
    Dok su meni dijagnosticirali, isto suze itd itd…
    No, dođem ja na kiosk u Vinogradskoj, a žena upita: Imate multiplus card? Ja ovo card nisam cula,nego pomislim: Kak ova zna da imam multiplu? Tek nakon par sekundi skuzim i velim si: Jbt,daj se skuliraj! ?

    • Minja 30. srpnja 2017. at 20:30 - Reply

      Joj da, kao i multitasking i PMS što je samo Pojačani MS. U početku je gadno, a kasnije zna biti još gadnije, ali može biti i bolja. Nema nam druge nego tjerati u pozitivu pa kud puklo da puklo.

Leave A Comment

three × 3 =