NEMOJ MISLITI NA TORTICU

Znam samo da sam umorna od tortice. Umorna od dobrotvora. Umorna od vječnog ponavljanja iste priče. I nitko, nikako da razumije da nije stvar samo u MS-u, neizlječivoj KUJI i samo mom problemu. Stvar je u tisućama bolesnih od svakakvih “neizlječivih” bolesti. Stvar je u zatrovanosti Zemlje prema kojoj se odnosimo kao paraziti, nametnici, kao neprijatelji. Zemlja će se braniti i obraniti, a nas neće biti. Našoj djeci ne ostavljamo ništa. 

Iako ovaj naslov baš lijepo zvuči, na žalost nije moguć.  Strah od nemoći, od potpune nepokretnosti, od potpune otuđenosti. Glupi Kafka i njegov kukac! Jer upravo se u to pretvaramo, mi “neizlječivi” kad nam prilijepe tu njihovu dijagnozu- Kafkine kukce. U početku ignoriramo taj papir na kojem pišu te latinske riječi koje bi mogle jednako biti i recept za kolače. Pravimo se da nam je važno baš kao i recept za kolače. S vremenom, čak i neprimjetno gubimo nadzor nad tjelesnim funkcijama.  Da, po nekad nas gadno smlati, ali se uspijevamo vratiti, Ipak nikad se ne vratimo 100%, ali zbog sreće pregoleme, jer smo još jednom utekli sudbini fikusa, silno smo zahvalni, uvjereni da je naša osobna hrabrost i pozitivan stav prevagnuo. New age nas poučava da je problem, pa time i rješenje u nama i samo u nama. Sve ovisi o našem uvjerenju (Nemoj misliti na torticu! Nemoj misliti na torticu!) . Kako da ne mislim na torticu kad mi cijelo vrijeme u glavi zuji: TORTICA! NE MISLIM! TORTICA! NE MISLIM! Ne volim TORTICU! Mrzim  TORTICU! Jača sam od TORTICE! TORTICA je krava! TORTICA! TORTICA! TORTICA!

Onda počnemo zapinjati za štok od vrata, jer smo eto slučajno krivo procijenili dimenzije (!!!). Onda zapnemo za stepenicu, jer je bezrazložno viša nego što smo  procijenili. Onda počnemo nositi uloške zbog inkontinencije, zato jer smo toliko puni posla i obaveza da jednostavno ne stižemo do WC-a. Onda se jako iznerviramo i rigamo vatru, bacamo suđe po kući, prijetimo svima oko sebe strašnim kaznama, zato jer nam je prekipjelo. Naravno, to nema nikakve veze sa torticom (!!!). Onda se teško dižemo, jer smo dugo sjedili,a ipak treba uzeti u obzir “godinu proizvodnje” (naravno da je bolje biti star nego neizlječiv). I tako to ide i reda se događaj za događajem. Mi i dalje pokušavamo ne misliti na glupu torticu, a onda…, bez ikakvog vidljivog razloga tijelo otkaže jako. Ništa više ne može vratiti izgubljeno i jedino što ostaje jest TORTICA. Razgovaramo u društvu o tisuću stvari, pokušavamo zadržati vezu sa svakodnevnim životom, ali sve se rasipa i dok se smijemo i trudimo bar povremeno izgledati, biti zdravi, donekle zdravi, malo nešto uneređeni, ali i dalje dobro… Kafkin kukac u podsvijesti urla: TORTICA! TORTICA! TORTICA!

Sad evo izlazim iz mraka. Pomogla mi je glupa, idiotska biljka koju nitko ne voli. Svi bi je zabranili, kontrolirali, na njoj zarađivali. Od same riječi konoplja stisne me nekakav grč u želudcu. 

I govorim, i govorim…ali nitko me ne čuje. Samo glas vapajućeg u pustinji. I danas mi se samo spava. Desna noga nešto poskakuje. Jedem dobro i jedem zdravo. Vježbam nogama i dok ovo pišem. Pokvarena farmaceutska industrija je ukrala sunce samo da bi meni bilo gore. U inat njoj, hodam po hodniku gore – dolje, gore – dolje i ne mislim na torticu.

Dok ja upravo imam priliku vratiti se iz svijeta fikusa, tisuće mojih supatnika nema. Čekaju donaciju. Čekaju da umišljeni, uobraženi činovnici shvate što im je posao. Čuvati i očuvati kvalitetu života građana ove zemlje; one zemlje; bilo koje zemlje. Čekaju Godota. A ja više ne znam na koja vrata da kucam ili provaljujem.  Ima li spasa za nas? Ja nisam aktivist. Ja se ne želim svađati. Ne želim da mi se dižu spomenici. Dobro možete isklesati moj lik u Velebitu, ali neka mi kosa bude konoplja. To vam neću zamjeriti.

Znam samo da sam umorna od tortice. Umorna od dobrotvora. Umorna od vječnog ponavljanja iste priče. I nitko, nikako da razumije da nije stvar samo u MS-u, neizlječivoj KUJI i samo mom problemu. Stvar je u tisućama bolesnih od svakakvih “neizlječivih” bolesti. Stvar je u zatrovanosti Zemlje prema kojoj se odnosimo kao paraziti, nametnici, kao neprijatelji. Zemlja će se braniti i obraniti, a nas neće biti. Našoj djeci ne ostavljamo ništa. 

Nemoj misliti na torticu! Nemoj misliti na torticu!… Možda sutra sunce uspije pobjeći farmaceutskoj industriji!

Minja Vuksan Dobran

 

2018-01-29T07:07:12+00:00

Leave A Comment

nine + five =