Priča o priči  

  Bitno je da Don Quijote  opet jaše.

Napisala sam priču. Pitala sam za mišljenje i umne ljude i rekli su da je dobro. To je jednom rekao i Bog i gle, gdje smo danas! Kako sam po prirodi bolesni egocentrik i uz to još i epski opširna, i na stranu lažna skromnost koju inače obožavam i redovito koristim, priča nije dobra. Zaključili smo tako ja i moj alter ego. Odnosno, kako je to priča, naravno, o meni, kao i sve što ikad napišem, kao i sve što ikad izgovorim, a moj život je, bar meni silno zanimljiv, jednostavno je ispala iskasapljena sa tih famoznih 20 000 karaktera. Dakle, moglo bi se reći da je priča, u biti prevažna i prelijepa i prezanimljiva, a da bi stala u toliko prostora. Možda to i nije priča. Možda je to onaj jedan roman koji svatko od nas nosi u sebi i svatko o njemu misli kako je to najbolje štivo koje je svijet ikad imao prilike vidjeti i oćutjeti.

Da! Slažem se ja da su moje priče pune humora i sarkazma, tragedije i bijesa, boli i straha. Sve karte tarota, za svakog po nešto. Baš zato je neću ukalupiti. Priča je to o mojim padovima (doslovno padovima, nikakvo preneseno značenje; ja jednostavno stalno padam), o mojim prepirkama sa Bogom i Svijetom, o mojim Don Quijotovskim ratovima…To je priča o jednoj neobično postavljenoj smokvi, o gumici koja je izazvala rat bogova, o patološkom optimizmu koji natjerava ovu moju jadnu dušu od nemila do nedraga. O lovačkom psu i Tonijevoj izdaji, o mačku koji jede samo srdele i vrijeđa sve i svakoga oko sebe (da, mačak koji psuje), o lastavicama koje smo spasili od smrti i vjevericama koje smo spasili od života beskućnika, o letećem loncu koji leti samo na Silvestrovo, o vještičjem kamenu koji se mora imati iako nije jasno zašto, o ležećim policajcima kojih nema, o satovima koji ne pokazuju točno vrijeme, o zlatnom čovjeku koji se volio svađati, o vilama koje se prerušavaju u krijesnice, o kravama koje se vole maziti, o labirintima koji nemaju nikakve svrhe i baš zato su važni, o Davidu koji priziva gigantske šišmiše, o napuštenoj crkvici gdje žive vampiri, o duhovima divljih svinja, o otrovnim gljivama, o psiću plave boje koji se zvao Blue, o tajnama koje vole piti čaj, o specifičnoj vrsti ljubavi koja živi u jednoj gotičkoj slici, o posebnom stablu tise, o lišću koje plaši ljude, o općinskim plaćenicima koji stvaraju redove i gužve, o hijeroglifima, o mislima koje se ostvaruju, a nisu ni stigle postati želje, sve u svemu o “umijeću” življenja i o “umijeću” umiranja na moj način, a onda još malo o psima.

Imam li što reći? O da, imam! Je li pametno? E to je već diskutabilno.

Ne primjer: Ne volim zbirne imenice kao što su ljudi ili svijet. Ljudi kao kolektiv mi kolektivno idu na živce. Malo je onih do kojih mi je istinski stalo… Dobro, možda ipak malo više… Dobro možda još malo više… Dobro, zaključimo da jako i istinski volim “čovjeke”, jednog po jednog, ali ljudi mi idu na živce (ako budemo ovako analizirali svaku besjedu, onda nećemo stići nikad nigdje)!

A svijet?! Pa nemam pojma što je to Svijet. Odnosno ne znam gdje prestaje Svijet, a gdje počinjem Ja. 

Je li ovo pametno? Je li važno?!

Probajmo nešto drugo, onda!

Sjedimo jednom tako mi i gledamo oblake. Tražimo oblike i slavimo kod svakog novog otkrivanja.

“Vidi tamo je miš sa šeširom!”

“Da, a vidi tamo pored je konj ili možda čak jednorog!”

“Nije to jednorog, to je suncokret!”

“Ma nije ni suncokret, nego je kišobran!”

“Možda je gljiva!”

“A ono tamo, vidi, kao neki bik!”

“Koji bik? To je klupa!”

“A vidi, vidi tamo” svi slijedimo pogledom prst uprt u nebo ” jedna velika, velika PIZDA!!!  Će te si poć’ mater ženit, strila van u oči zagrmila, odrasli ljudi bleje u oblake kako dica, ča ste munjeni, porko bog, ćete dobiti svaki po jenu brticu u guzicu, pa ćete si nać dela, blago jedno nespovidano. Ma šta to je normalno, reci ti meni! Blejat kako svinja u oblake, ma vidi je miš, ma vidi je zec, pizda eko ča je! Da je kokoš ne bite je znali ni zaklat za juhu, niš koristi. Da ste odmah prekinuli srat, jer ću vas izbacit van iz hiže, blago jeno…..”

E sad vi meni recite što su oblaci ako nisu smiješni. 

Dogodilo se također jednom da smo tako sjedili na kamenim klupicama i gledali svoja posla (moš’ mislit’!). Vidimo tako dva čovjeka kako rade nekakve neobične pokrete, možda vježbe, ali ne liči na ništa pametno.  Znatiželja je ubila mačku, rekoše mi. Dobro je onda da nisam mačka, jer bih davno poginula. Odlučimo prošetati oko crkvice kako bismo bolje vidjele o čemu se radi. Prvi krug – bilo nam je malo neugodno, pa nismo ništa pitale. Drugi krug – otrčao je do čempresa i nešto lamatao rukama. Treći krug – uspijevamo.

“Oprostite, možete li nam reći što radite!” priupitam, sva slatka i mila. Prije nego nastavim, dragi čitatelju, važno je znati da nema new age taktike prosvjetljenja sa kojom nismo upoznate. Tajna, Abraham, čakre, yantre, mantre, meditacije, DNA aktivacija, kristali, tibetanci… Sve što čovjek želi znati, samo neka nas pita. Mi smo hodajuće enciklopedije gluposti. Nemoj nas pitati gdje je Istambul, jer će odgovor biti: “U ovo doba dana, nekoliko milijuna kilometara istočno od Sunca.”, ali o prosvjetljenju znamo S-V-E!!!

Dakle, pitam ja tako tog bijelog čovjeka o čemu se radi. A on! Razmahao se kao lud i krenuo.

“Imao sam sreću da budem odabran od Više Svijesti kao kanalizator kozmičke energije, koja će kroz mene u svakom čovjeku aktivirati uspavane strune DNA i time ga, kroz određene tehnike meditacije i osobne mantre dovesti do zdravlja i prosvjetljenja!”

“A?” Pogledom zatražimo objašnjenje od njegovog prijatelja koji sav nasmijan stoji kraj njega.

Prijatelj dobrohotno ponudi rješenje – “Pitajte Branka!” i mahne rukom prema bijelom čovjeku. Vratimo pogled na tog Branka.

Branko: “Ja sam izlječujuća energija!”

Mi: “Ali kako liječite?”

Branko: “Postoji kanal koji me povezuje sa Višom Sviješću!”

Mi – upitan pogled na prjatelja.

Prijatelj: “Pitajte Branka!”

Mi: “Dobro. Kako vi to liječite preko kanala i uz pomoć Više Svijesti?”

Branko:” Sve je povezano kroz mene i ja provodim izlječujuću energiju!”

Mi: “Oprostite, je li ovo neka šala? O čemu vi pričate?” Opet pokušavamo naći spas u prijatelju, a prijatelj, sav nasmijan, ponavlja kao pokvarena ploča.:”Pitajte Branaka!”

“Pa pitamo Branka, ali on ništa ne govori!”

Branko: “Ako se podvrgnete tretmanu. Prvi tretman je 500 kuna. Kanalizirat ću u vas energiju.”

“A ha! Došli smo do cilja i svrhe! Dakle mi vama platimo 500 kuna i vi napravite – ŠTO?”

Branko: “Ja sam iscjeljujuća energija! Bio-energija je u službi aktivacije DNA!”

Mi, međusobno: “On je lud!” Opet pogledamo prijatelja očajnički se nadajući nekom objašnjenju. Prijatelj nam naravno uslužno odgovara: “Pitajte Branka!”

Već hipnotizirane bezumljem ponovo pitamo: “Molimo Vas, Branko, recite nam što ćete vi napraviti ako Vam mi sad damo 500 kuna?”

Branko:”Ja sam iscjeljujuća energija koja putem kanala povezanosti i ispravnim osobnim mantrama, koristeći shiatzu tehnike i aluvede liječim…”

U tom trenutku do nas dođe zvuk zvona koja su ili na ovcama ili na kravama. Pogledamo na put, a kad ono – krave.

“KRAVE!” oduševljeno se bacimo u trk prema njima. A krave se okupile oko Mazde i ližu karoseriju, vjerojatno zbog soli, a možda samo od ljubavi, tko će ga znati. Mi češkamo krave i pričamo s njima. Razgovor je puno smisleniji od onog sa Brankom. Za njega smo zaključile da je smiješan i više nismo obraćale pažnju na njegove egzibicije oko crkve. Tako smo postali pagani. Sigurno vjerovanje, jer ne morate u ništa vjerovati dok vjerujete u što god hoćete.

Istina! Ništa pametno, ali smiješno jest i bilo bi još smješnije da nema tih kaaktera.

Da! Mogu biti mudrija i pametnija nego što se jesam. Ali mudrost je precijenjena vrlina, a pamet je silno monotona. Skočiti s litice je uvijek bio moj način. Ponekad sa razbijem k’o tikva. Ponekad veličanstveno sletim. Na kraju, stvar je u letu, a ne u slijetanju.

Zato: ovo je priča o priči koju možda netko želi pročitati i možda će mu dobro doći, ali ovo nije ta priča.

U ostalom, što je u opće priča?! Tek nanizane riječi, više ili manje originalno posložene kojima pisac sam sebi opisuje sebe, obično kao osobu koja se njemu samom sviđa, ali malo ima veze sa stvarnošću. Ono što bismo željeli biti je sve što priča govori.

“Riječ je glas ili skup glasova kojem je pridruženo neko značenje, te je osnovna jedinica svakog jezika; odgovara predodžbi najosnovnije pojedinosti u jeziku.”

I tako ih nižemo kao raznobojne perle; djetinjstvo, riječ, riječ – sretno; mladost, riječ, riječ – uzbudljivo; bolest, riječ, riječ – bijes; brak, riječ, riječ –ljubav; riječ, riječ – ja; riječ, riječ, riječ, riječ ,riječ, riječ, Ja Jesam, riječ, riječ, riječ, riječ ,riječ, riječ, riječ, riječ, riječ, riječ ,riječ, riječ, riječ, Ja Nisam, riječ, riječ, riječ, riječ, riječ, riječ, riječ, riječ, Mislim, riječ, riječ, riječ, riječ ,riječ, riječ, riječ, riječ, riječ, riječ ,riječ, riječ, riječ  riječ, riječ ,riječ, riječ, riječ, Mi, riječ, riječ, riječ ,riječ, riječ, Oni, riječ, riječ, riječ, riječ ,riječ, riječ riječ, riječ, riječ, riječ ,riječ, riječ  riječ  riječ, riječ ,riječ, riječ, riječ, riječ, riječ, riječ, riječ, riječ, riječ, riječ, riječ, riječ, riječ, riječ ,riječ, riječ riječ, riječ ,riječ, riječ riječ, riječ, riječ, riječ ,riječ, riječ, riječ, Ja Jesam, Ja Jesam, Ja JesamJA, JA, JA, JA, JA……..

Dakle, složimo se da svi znamo što je riječ. Složimo se da je vrijeme da je prestanemo zlorabiti. Složimo se da nam je naše mišljenje najvažnije i da ipak, bar potajno volimo prvo sebe. Nemojmo biti licemjeri. Sve mi se čini da jedini način da se toga držimo  jest  šutnja.

 

Ipak, nelogično je, ali ipak tako presudno važno i tako bitno  da

Don Quijote  opet jaše.

I znam da vam ništa ovdje nije jasno i da je sve nekako zbrkano, ali nije me briga. Vi ne razumijete Don Quijotea.

Minja Vuksan Dobran

 

2017-10-30T12:44:15+00:00

Leave A Comment

4 × two =